Cirrhosis Hepatis

Nedavno sam boravio u Poljskoj…u Krakowu, išao sam posjetiti dragu koja je gore odrađivala specijalizaciju..Pa, pošto je cijeli mjesec bila gore, reko da ja malo vidim kaj ona to gore radi..i gdje to živi..

E, pa ovako…ako niste bili u Krakowu, idite odmah…ako ste bili, idite ponovno, ja znam da ja najvjerojatnije hoću…Grad je prekrasan…divan….prepun je palača, katedrala i starih zgrada Jagiellonianskog Sveučilišta…no, o tome obećajem detaljnije uskoro…sad bih se želio ipak posvetiti jednom mjestašcu, 60-ak kilometara od Krakova koje Poljaci nazivaju Oswiecim…

Ako izgovorite naglas ovo ime, zazvučat će poznato..A, ako vam pak kažem njemačko ime za to mjesto..

Auschwitz, sve vam je jasno…htio bih danas ipak posvetiti ovaj post tom mjestu koje svoju slavu može zahvaliti samo bolesti i nastranosti ljudskog uma…

Pogooglao sam za starijim, originalnim slikama, baš iz ovog logora, da vidite kako je to izgledalo nekad, a kasnije ćete onda vidjeti kako izgleda danas.Jer, jednostavno riječi ne mogu opisati ono što se tamo vidi..

 (iskrcaj zatvorenika- kliknite da povećate slike)

No, ja ću vam ipak pokušati ispričati nešto o tom posebnom logoru…Dakle, krenimo redom…

ulaz u logor sa porukom zatvorenicima

Auschwitz je postao logorom 27. svibnja 1940., prema zapovjedi Heinricha Himmlera. Prvih nekoliko godina, ovdje su dopremani većinom poljaci, koji su služili izričito kao radna snaga..naravno, svaki neposluh, ili «krivi korak» kažnjavan je batinama, mučenjem, ili jednostavno, smrću. Međutim, ubrzo su uvidjeli da im taj jedan logor nikako neće biti dostatan, pa su otvorili mnogo veći, i po uvjetima suroviji Auschwitz II - Birkenau. Nakon njega, otvoren je još jedan Auschwitz II – Monowitz, te 40-ak manjih logora u okolici. Zašto je baš tamo otvoren takav veliki logor? Pa, prema tvrdnjama vodiča, zato jer je baš tu bilo jedno od najvećih sjecišta pruga, i ovamo si mogao dopremiti zatvorenike iz gotovo svih dijelova Europe, a također ih i otpremiti gdje je bilo potrebno. Nakon Poljaka, slijedili su ruski ratni zarobljenici, Romi, i Židovi. Masovne deportacije Židova počele su 1942. kad stupa na snagu odluka o «konačnom rješenju židovskog pitanja».

Nikada se neće saznati konačan broj žrtava ovog logora, zbog nekoliko situacija, naime na početku svaki je zatvorenik koji je došao u logor bio fotografiran, i identificiran, no, od te su prakse morali ubrzo odustati jer je odjednom bilo preskupo slikati svakog zatvorenika, a i nije imalo neke svrhe..naime, nakon nekoliko tjedana, svi su zatvorenici izgledali gotovo isto..pa se počelo sa primjenom tetoviranja na podlakticu. Svaki je zatvorenik morao jasno i glasno naučiti izgovarati svoj broj na njemačkom, u suprotnome, bio je kažnjavan.

(u vrećama je kosa žena od koje su radili podstave za odore, deke i sl, smještaj zatvorenika- najslabiji dolje, zatvorenici ispred barake, žena iz Birkenaua)

No, da krenemo s dolaskom zatvorenika. Po ukrcaju u stočne vagone (u kojem je bilo smješteno do 100 - tinjak ljudi), vrata su se od vagona zavarivala. Zatvorenici su imali kantu u kutu..služila je za obavljanje nužde. Putovanje je trajalo nekoliko dana, do nekoliko tjedana, ovisno o tome odakle ste krenuli, cijelim putem, voda i hrana bili su nedostupni. Po dolasku tih ljudi u Auschwitz, razdvojili bi ih na muškarce i žene i djecu. Svi su morali proći medicinski pregled, koji se je sastojao od letimičnog pogleda SS-ovog liječnika, koji je pomakom ruke lijevo ili desno odredio, jeste li ili niste radno sposobni. Nakon odluke, uslijedilo je objašnjavanje, koje je obavljao najčešće stariji zatvorenik na vašem jeziku. Znači, sada ćete polako krenuti prema tuševima, na pranje i dezinfekciju (u ono vrijeme, dezinfekcija je bila sasvim uobičajena stvar kod prelaska iz zemlje u zemlju), kada su došli u svlačionice, rečeno im je da skinu svu odjeću, na određenom broju koji svakako trebaju zapamtiti, da lakše pronađu kasnije svoje stvari, i da, nikako nemojte zaboraviti vezati cipele jednu za drugu..da se slučajno ne izgubi koja…nakon toga, ušli bi u veliku prostoriju sa tuševima, a svaki 3,4 bi dobio u ruke komad sapuna. Daljnja im je sudbina poznata..tj. nepoznata. Zna se također da su leševe skupljali tzv. Zonderkomandosi koji su bili stariji zatvorenici, naime, nakon djelovanja Ziklona B kojim su gušili zatvorenike, nisu u komore ulazili SS-ovi vojnici, već samo zatvorenici, koji su te leševe dizalima na električni pogon dizali do peći.

(opis nepotreban)

Ako ste pak bili radno sposobni, postupak je bio potpuno isti, samo što ste onda dočekali vodu iz tuševa, a ne Ziklon B iz ventilacijskih otvora. Muškarci koji su boravili u Auschwitzu I mogli su preživjeti u prosjeku 3-6 mjeseci, dok se to za žene u Birkenau nikako ne bi moglo tvrditi, naime, žene koje nisu imale male djece, a bile su dovoljno snažne, odlazile su u već spomenuti Birkenau. Radile su kao i muškarci 11 sati dnevno, samo što u Birkenau nije bilo pitke vode, pa su žene umirale već nakon desetak dana.

               (odvlačenje leševa, pregled liječnika kod oslobođenja, krematorij)

Djeca su bivala odmah odvođena u krematorije, samo ako su kojim slučajem bili blizanci, onda bi dospjeli u ruke ozloglašenog dr. Josefa Mengelea, koji je provodio genetske pokuse na djeci..pokušavao im je promijeniti boju očiju, otkrivao brze metode sterilizacije, i sl. Blizance je trebao zato jer su genetski isti, pa je jedan uvijek bio kontrolni uzorak. Ubrizgavao im je u krv formaldehid, benzin i sl. kemijske spojeve. Mislim da si ne mogu ni zamisliti što su sve ta djeca proživljavala.

(djeca, na trećoj slici u sredini stoji djevojčica od 13 godina, da, ova koja izgleda kao da ima najmanje 60-ak)

U Birkenau je odjednom moglo boraviti 150 000 zatvorenika, a imali su 30 minuta za wc ujutro, i malo više uvečer. Samo su 3 barake sadržavale sanitarne čvorove. Ako ste noću željeli na wc, niste smjeli napustiti baraku, a, većina je ljudi tamo zbog močvarne vode obolijevala od različitih crijevnih infekcija koje su za posljedicu imale proljev. Kreveti su bili na kat, širine ležajeva 80 cm, na njemu je ležalo 3-5 zatvorenika. Najgora su bila mjesta na dnu.

            jedna od baraka s wc-om

U Auschwitzu je boravilo oko 6 500 hrvatskih Židova, preživjelo ih je nekoliko desetaka. Uglavnom, se smatra da je u Auschwitzu život izgubilo oko 1 500 000 ljudi, pobjeglo ih je 667, za 140 se zna da su se spasili, 270 ih je vraćeno, a za ostale je sudbina nepoznata (bježali su većinom ljudi koji su bili van logora na radu, iz logora nitko).

    (kanal u nastanku, kanal danas)

Ono meni najgore na kraju…ljudi nisu mogli do ubacivanja konzervi sa Ziklonom B uopće posumnjati gdje idu, jer su «pedantni» Nijemci sve u dlaku isplanirali, čak su imali i nogometna igrališta i bazene ispred baraka, tako da su ljudi zaista mislili da su došli na neko «lijepo» mjesto, a iza kolona ljudi koji su odlazili u krematorije išlo je vozilo sa oznakama crvenog križa, samo što u njemu nije bilo nekih lijekova već Ziklon B.

Auschwitz je oslobodila Crvena armija 27.1. 1945, gdje je zatekla mislim, oko 7 000 zatvorenika, no i većina je njih umrla zbog prevelike iscrpljenosti, i pružanja krive medicinske pomoći.

Na samom kraju najmorbidnije…Zapovjednik logora Rudolph Hess cijelo je vrijeme živio sa ženom i petero djece jedva 30 metara od prvog krematorija. Uhvaćen je 1947. u Njemačkoj i osuđen je od strane poljskog naroda na smrt vješanjem što je obavljeno u samom logoru.

            Vješalo Rudolpha Hessa

Tko je pročitao do kraja, želio bih još samo istaknuti, ovo je bio samo jedan logor, a u Poljskoj je tijekom II svjetskog rata bilo sedam koncentracijskih logora u kojima je bilo zatočeno 7,5 milijuna osoba. Gotovo 6,7 milijuna ljudi izgubilo je živote u tim logorima: veliki dio ubijen je u plinskim komorama, zatočenici su umirali od iscrpljenosti, gladi, bolesti, teškog rada i mučenja.

Smatrajte ovaj moj post malenom posvetom njihovoj muci i patnji.